<br />
Gavrilo Božov Šibalija rođen je oko 1760. godine. U vrijeme Karađorđevog ustanka imao je jaku hajdučku družinu od 40 plemenika, uglavnom Gornjomoračana. U toj četi bio je i njegov brat Jovan. Njihova hajdučka družina četovala je po Bosni, Hercegovini i Srbiji. Od Đurđeva do Mitrova dana išli su u hajdučiju, a zimu su provodili u Gornjoj Morači. Tu je Gavrilo imao kuću i jednu njivu.
Bio je glavna Karađorđeva veza sa vladikom Petrom i moračkim vojvodom Minom Radovićem. Poslije pogibije brata Jovana na Sjeničkom polju 1809. godine barjak je naslijedio Gavrilo. Karađorđe mu je poklonio sablju na kojoj je pisalo „TURANBEGOVIĆ“.
Marko Vujačić piše da je barjaktar Gavrilo Šibalija u narodu ostao zapamćen kao hajduk, harambaša, pametan i mudar narodni starješina. Za sve važnije poslove svoga plemena pitali su ga ljudi za savjet. Njegova se riječ poštovala i cijenila. Nadaleko je bila čuvena Gavrilova dovitljivost i spretnost. U doba mira umio je kao niko da izmiri zavađene i izgladi sporove, a u doba borbi i hajdukovanja znao se snaći i vješto doskočiti neprijatelju. Opjevan je u narodnim pjesmama. O njemu ima priča koje još žive u narodu.
Kao predstavnik sjeverne Crne Gore i Hercegovine bio je učesnik na Konferenciji u Bukureštu 1812. godine.
Preselio se u Žabljak, pleme Drobnjaci. Umro je 1840. godine. Imao je 7 sinova i dvije kćeri. Sinovi su mu pomrli mladi, tako da od barjaktara Gavrila nema muških potomaka.
Gavrilu Šibaliji
Pod gordijem Durmitorom,
U gorama na proplanku,
Tamo trunu stare kosti
Velikome div – junaku!
U čijoj se ruci nekad
Srpski alaj – barjak vija,
A to niko drugi nije –
Do Gavrilo Šibalija!
Koliko je ustanika,
Sa Topolskim bilo onda,
Kad je njemu Kara – Đoka,
Svojom rukom barjak doda!
„Drži barjak vojevodo,“
Tako mu je vođa reka,
„Ako neko ima bolji?
Nek se javi isprijeka!“
Šta tu bješe vitezove
Za barjakom koji vene,
Ali niko reka nije:
„Ta pripada slava mene“!
Jer on nije tako lako
Do tolike slave doša,
No ka vitez i ka junak,
I krvavi puškonoša!
A Jovana, brata mu je,
Pogubio Turan – beže
I bosanac, od udara
Jovanova mača, leže!
Koliko će živjet moći
Ta dva srpska velikana,
Dok je ljudi i gusala,
I Lovćena i Balkana! “
(Hadži – Radovan Bećirović Trebješki)
„Gavrilo je bio čovjek izvanredne bistrine i krepkosti, nevelik rastom, ali čvrst i snažan. Bio je hrabar i u svemu postojan. Prema Turcima bio je nepomirljiv: pravi osvetnik i hajduk. Štitio je potlačeni narod od turskog bijesa. Strogo je kažnjavao zulumćare. Priča se, kad bi Turci saznali da su u njihovim ili susjednim selima nalazi Gavrilo sa družinom da su kao mahniti hitali da još za sunca zatvore svoje kule i utvrde kapije. Ali, ne jedanput, on je sa svojom četom ulijetao i u ova turska naselja, koja su ga spremna čekala, i oštricom jatagana vraćao im krvavi dug porobljene raje. Bio je pravičan prema svima, svojoj družini, narodu, pa čak i neprijatelju. Ni Turcima dobro nije vraćao zlom. U tome je išao toliko daleko da je suzbijao svako nasilje, pa i ono koje su bili skloni da učine njegovi hajduci nad nezaštićenim turskim življem. Blagodareći njemu ispod hajdučkog noža ostali su u životu mnogi Turci ako su ikad išta dobro učinili raji. Svetio se samo zlicama i zulumćarima. Nije bio koristoljubiv i od četovanja je imao malo koristi. Obično je vas plijen dijelio družini, a za sebe je uzimao jedino oružje: puške, sablje i noževe. Njegova žena, koja je bila od Novosela, više je no jednom govorila:
„Za kuću i djecu korisnija mi je ova jedna njiva u Moraču no sve što mi Gavrilo iz čete donese.“
(Marko Vujačić: „Znameniti crnogorski i hercegovački junaci“)
(Nastaviće se)
Priredio:
mr Veselin Drljević